Rešila je da ode.
Bez pozdrava,
bez kajanja,
bez izvinjenja.
Eno, pakuje
kofere.
Pokušava svaku
sitnicu
da odnese sa
sobom.
Otimam joj lepe
dane.
Ne dam da ih
ponese.
Malo ih je bilo,
ali,
želim da ostane
poneki trag u
sećanju
koji će me voditi
kada starost dođe
i nostalgične
slike
potope stvarnost.
Rešila je da ode.
Eno, na pragu je
već.
Čeka ponoć.
Čeka svoju zamenu.
Neku novu,
neistrošenu.
A ja,
kao da imam
godina pet -
stare poklone
čvrsto grlim.
Ne dam ih, jer,
ma koliko loša
bila
ipak je to još
jedna godina
u životu koji se
jednom živi.
I čekam.
Čekam da stigne nova.
Neistrošena.
Možda će doneti
poklone lepše.
Možda ću njoj,
kada reši da ode bez
povratka
oteti više lepih
sećanja.
Rešila je da ode.
Pa, neka ide.
Prošle godine
u ovo vreme
došla je samo
da je proživim.
Sada odlazi.
Bez pozdrava.
Bez kajanja.
Bez izvinjenja.
© V. Đorđević - 2014
Нема коментара:
Постави коментар