31. 1. 2014.

Groznica

Trese.
Trese i čežnja i želja za tobom.
Kao groznica oznojenog putnika kroz večiti led,
što na horizontu ugleda daleki, dugo očekivani plamen,
i novom snagom, gazeći prtine nanetih snežnih dina
žuri ka njemu, u nadi da će ogrejati dušu
u toplini ognjenih žeravica i očiju plamenih
koje čekaju promrzlog putnika iz snova
da mu ugreju svaki milimetar kožepromrzle
u traženju vekovima skrivene lepote.
Trese.
Trese groznica novootrivenih želja.
Želja što dugo su čamile zatrpane ledom neistina,
čamile i čekale na pravi plamen,
plamen probuđen u srcu žene koja je stvorena od najjače stene,
koja je ipak čekala mene.
I kao putnik kroz večiti led prtine gazim ka plamenu tvom,
da konačno ugledam to prelepo lice,
vetrove probijam dok tresu  me
prelepi trzaji ljubavne groznice.

30. 1. 2014.

Brišem te iz srca

Nestaješ.
Tvoj osmeh sve ređe
posećuje mi snove.
A verovao sam
da ćeš u njima večna biti.

Odlaziš.
Ili mi pogled
na tvoje pravo lice
pomaže da isteram
sve primisli na lepe dane?

Gubiš se.
Kroz izmaglicu zimske zore,
dok sneg se topio,
došla si u moj život.
U izmaglici zimske zore
novo sunce  raspršiće
poslednja sećanja.

Brišem te.
A verovao sam
da gumica koja ljubav briše
ne postoji.
Brišem te.
Gledam kako novo sunce
ledenu koru snega obasjava.

Nestaješ.
Poslednje izvini izgovaram.
Čekanje tebe teže je
od onih trenutaka
kada sam sam.

29. 1. 2014.

Ponoć (gost)




I samo minut do ponoći osta
kada na zidu ugledah gosta.
Senka se tvoja po sobi šeta,
podseća me na prošla leta.

Navika tvoja pred san da dođeš,
bojiš mi zidove uz sveća plamen,
tiho kroz noć šapate širiš,
dok mi sa srca ne padne kamen.

Pratim te mislima, oči mi snene,
i kao da čujem reči tvoje,
kažeš - volela samo si mene?
Fantazija ponoćna il' tonem u san?

Nebitno to je.
Uz tvoju senku dočekaću dan.

© Vladimir Đorđević

Belo jutro

Belo jutro osvanulo.
Nigde traga stopa naših.
Noćas sneg je sakrio
sve čega se nekad plaših.

Pahulje

Po licu se tope.
Nežno.
Kao suze.
K'o poljubac tvoj
kad mi srce uze.