Ne opiri se.
Pusti nek reka te
nosi.
Prepusti se
penušavim brzacima,
tihim zatonima
kraj obale,
oderi kožu po
kamenju plićaka,
zaroni u dubine
pod vrbovim granjem.
Ne gledaj one što
od straha
obalom lagano ka
ušću koračaju;
život je njihov linija
prava,
zacrtana još od
rođenja.
Njima ne treba
svrha života,
u sebi nemaju vodu
i vatru,
vazduh ispunjava
takve duše.
Dok vrelu krv reka
ti hladi
putuj do njenog
širokog kraja
koji se uliva u
život novi.
Po okeanu u koji utiče
retko ko može da
zaplovi.
Ne opiri se.
Pusti nek nosi.
© Vladimir Đorđević - 2015