30. 5. 2015.

Kada meru izgubim



 Kada meru izgubim
pa predugo mislima u prošlosti ostanem,
stopala se uglibe u močvaru sećanja
i nikako ne uspevam stazu ka sadašnjosti da pronađem,
znaj, tada sam najlakša lovina krvožednim psima
što hrabrost imaju samo u čoporu da laju.

Kada meru izgubim
pa danima od realnog u snove bežim,
tražeći u njima nadu da konačno otkriću način
kako savladati strahove, kako budućnost u oči pogledati
znaj, sve one usporene slike lepo proživljenih dana
strpaću u kutiju i poslati na tvoju adresu.

A prošlost ne prolazi.
Zauvek ostaje upamćena u najzabitijim sobicama svesti
podsećajući nas na pogrešne i dobro učinjene korake.
Nepogrešivo nas svojim iskustvom vodi kroz sadašnjost,
kao skretničar daje smernice nepredvidivoj budućnosti
i svakim našim novim korakom raste, raste.

Kada meru izgubim
pa se u snove učaurim i danima reč ne izustim,
znaj, iz nekog drugog sveta promatram hemiju života,
sa distance uživam dok se kroz prizmatičnu odaju nebesku
mešaju boje prošlosti i sadašnjosti gradeći budućnost.

Kada meru izgubim
volim da ostanem sa druge strane reke života,
jer, takav, izgubljen, u ovom iskrivljenom svetu
mogu samo da poludim.


© Vladimir Đorđević - 2015

27. 5. 2015.

Dan od olova

Dan od olova, rosulja me kvasi
Kvasi i seća me - da leškariš znala si
Da leškariš u krevetu sunce čekajući
mrzovoljnim pogledom proklinjući kišu
gledajući oblake kroz ovlažen prozor
kako tužne stihove nad gradom nam pišu.

Dan od olova, od rosulje bežim
u prvu kafanu (da sećanja zgazim)
jer, pljusak što dolazi probudiće čežnju
A ono što ne umem ne želim da pazim.

© V. Đorđević - 2015

25. 5. 2015.

Na suprotnim stranama ogledala


Otimam od noći komadiće pocepanog plašta satkanog od najtananijih snova
snevanih u našoj nevinoj postelji, sada praznoj a nekada prepunoj ljubavi i zagrljaja.
Otimam ih, cepam delić po delić i daleko od radoznalih pogleda duhova prošlosti
prekrajam sećanja na tebe i dane kada je ova pustinja oko mene bila vrt
prepun nadanja u punom cvatu.

Kako koji komadić otrgnem ponadam se da je zvuk paranja, pocepavši sve barijere
stigao do druge strane ogledala, tamo, gde su zajedno sa tobom,
bojeći se mojih prejakih osećanja, pobegli tvoji i moji snovi.
Odlučili su da prate tebe, želeći da ti svakog novog jutra
poklone rumenilo stidljivo rođenog dana.

Ja nisam znao da ih odgajam, nisam imao strpljenja da sačekam zoru
sa kojom će pupoljci tvojih htenja otvoriti svoje cvetove.
I sada, dok pažljivo osluškujem odjek paranja komadića snova ukradenih od noći,
gledajući tvoj svet kroz mutno ogledalo, tu nepremostivu granicu između nas dvoje,
gajim taj jedini preostali pupoljak sna, i čekam, čekam da neke tihe, najtiše noći,
zvuk cepanja moje duše dopre do tebe, do tvog zamka na vrhu planine mašte,
sa druge strane ogledala, gde možda sediš mirno i očekuješ taj trenutak,
trenutak koji je sve jasniji, trenutak u kome shvatam šta sam izgubio. 

 © Vladimir Đorđević - 2012

10. 5. 2015.

Snobovske poete (daj dušu za obične ljude)

I posle svega šta reći više?
Kome se posle ovoga piše?
Zlo kad zavlada uz lažne reči
ni sami Bog ne može da ga spreči.
Lažne poete snobovske krvi
u svemu žele da budu prvi.
Ja ću za svoje "sitne" duše
pisati svoje probrane rime.
Snobovi pesnički neka sačekaju,
doći će njima večne zime.

 © Vladimir Đorđević - 2012