Na uglu je stajala i čekala nekog,
kad prođoh kraj nje šapnu mi nešto,
ni glavu okrenuo nisam, a pogled
sam skrio pomalo nevešto.
Bilo je to pre godina puno,
lik njen još pamtim i sanjam taj glas,
a buđenja često stignu uz pitanje
"dal' moglo je nečeg biti od nas?"
Sad hrabrost bih im'o da šapat prihvatim
al' vreme je zgazilo i mene i nju,
da vratim točak sudbine ne mogu,
ostaje mi da volim je nemo,
u praznoj sobi i ponekom snu.
©
Vladimir Đorđević - 2012
Нема коментара:
Постави коментар