Kutija
sa sitnicama (poema u pet delova)
iz
knjige pesama "Od ujeda do lepote (deo prvi)"
(pismo)
Pronašao sam kutiju sa sitnicama zaboravljenim, tvojim.
Slučajno,
dok tražih nešto sitno, nebitno.
I tek
sada vidim datum na kalendaru.
Tek sada
čujem glas tvoj koji mi šapuće "danas je naš dan".
Shvatam
da ništa slučajno nije.
Na ovaj
smo dan pre godina par nasmejani bili.
Ljubav i
sreću krili nismo. Dozivali smo se očima.
Ruke su
već znale svoje staze.
Glasove
puštali samo smo u mraku
a mirisi
već bili su potpuno nam isti.
Dok
gledam pismo koje si tada ostavila,
u sebi
se molim da odgovor nađem.
Da sam
ga tada pročitao, da ga nisam bacio
u staru
kutijicu sa sitnicama, ti bi još uvek bila tu.
(san)
Kutija je na stolu ostala dok sam lagano tonuo u snove.
U snove
koji me jedini mogu vratiti u te lepe dane.
Dane u
kojima nam reči izgovorene nisu bile potrebne.
Svaki
pokret, mimika lica, pa čak i uzdah kratki,
bili su
dovoljni da se razumemo.
Uranjam
u san i tvoje lice postaje sve jasnije.
Nešto
pričaš.
Po
nežnom izrazu lica tvog prepoznajem neizmernu ljubav.
Pričaš
kao nekada, kada smo
uz prvu
jutarnju kafu i vatru koja pucketa
kroz
prozor gledali kako provejava sneg.
A onda;
Tvoje
lice najednom poprima grimase besa i mržnje.
Traju
kratko, ali dovoljno dugo da zaboravim onaj lepši deo sna,
da me
probude okupanog u znoju.
Tih par
sekundi sna me proganja već danima.
(karika)
Probuđen iz košmara, znojavom rukom uzimam kutiju,
i
tražeći tu bitnu sitnicu polušavam da se setim
razloga
odlaska tvog.
Ne.
Nikada
neću reći da tako je želeo Bog.
Ipak je
karika, jedna od mnogih koje nas spajaju, pukla.
A toliko
ih je bilo, toliko ih još uvek i ima.
I pored
preturanja po kutiji i sećanjima
ne
uspevam da vratim taj trenutak.
Trenutak
koji je odlučio sve, koji je doneo
ovu
sumornu i hladnu zimu između nas.
Znam. Znam da je tu negde.
U kutiji
sećanja, među tim sitnicama koje su nas vezivale.
Kopam po
njoj.
Ali, još
uvek uzalud.
(baloni)
Prepuna je soba tvojih reči, kao i ova kutija sitnica tvojih.
Pa zašto
onda? Zašto smo i pored svega što nas je spajalo
uporno
tražili tu najtanju nit, nit koja će rasparati sve ostale.
I zašto? Zašto smo morali snove nedosanjane tako lako
da
obrišemo gumicom,
da ih
oduvamo kao balone od pene, koji su,
dok smo
ih u igri pravili, uvek uporno leteli ka nama.
Možda su
samo hteli da nam kažu da
zajedno
možemo sve.
Možda su
glumili naše snove,
pokušavali
da dokažu da ih možemo ostvariti.
Završavali
su probušeni i oduvani od nas samih.
Da smo
razumeli njihov ples oko nas još uvek bi
zajedno
bili a kutija sa sitnicama ne bi svakodnevno
privlačila
moj pogled i ruke.
Njeno
mesto pripada tebi.
(povratak)
Prvi zraci sunca rasteruju preostale uspavane zvezde sa neba.
Budiš se
i pitaš me koji je dan.
U noćnom
suludom bekstu od realnosti ni ja više ne znam
odgovor
na to pitanje.
Dovoljno
mi je saznanje da si ponovo tu.
Gledam
dok hodaš našom sobom, donosiš našu jutarnju kafu.
Skrećem pogled
ka kutiji koju sam gledao mesecima.
Poslednji
put obraćam pažnju na nju.
Ključ je
kod tebe.
Dopustiću
da je ti zatvoriš, kako senke uzavrele,
pogrešne
prošlosti, pogrešnih odluka,
ne bi
ponovo isplivale iz nje.
Vladimir
M. Đorđević
Ćutiš?
Ćutaću i ja.
Lepše će
nam biti uz ćutanja dva.
Нема коментара:
Постави коментар