30. 3. 2019.

"Glumila je vešticu" (deo prvi)


Oduvek su me privlačile mistične stvari.
Ne, ne na onaj okultni način, već sam
želeo da znam da li je istina sve što pročitah
u mnogim romanima, pogotovu u romanu "Grička vještica"
koji je svojevremeno bio štampan
u vidu romana u nastavcima.
Vremenom me je popustilo to interesovanje
za ženama koje imaju posebne veštine i moći, ali....

Aliii...

Posle nekih 35 godina (ne shvatam uopšte kako),
upoznam na fb-u gospođu koja se predstavi kao "veštica".
Ponesen nekim mladalačkim sećanjima,
pomalo zanesen sličicama i objavama,
zainteresujem se za njenu priču, koja je, doduše,
bila zanimljiva i primamljiva.
Znam ja da veštice ne postoje, niti sam se
ikada plašio baba-roga, vukodlaka, vampira...
Najmanje sam se veštica plašio, jer, ipak su to žene.
Možda imaju neku magiju, možda nemaju.
Ali, ta mistika pomešana erotikom oduvek je bila magnet.

Ne, neću vam reći ni njeno ime, ni grad.
Neću vam reći nikakav detalj koji bi i vas
odveo u stanje "obožavanja" nadprirodnog.
Samo ću ispričati priču o uobičajenim  fb-obmanama .....

(nastaviće se)

...
"Glumila je vešticu" (deo prvi)
© Vladimir Đorđević

29. 3. 2019.

I pesnici umiru


(posvećeno Dobrici Eriću)

Došavši na ovaj svet
nisam znao stazu svoju
Znao nisam, život sledih
po ptičijem nežnom poju

I po travi, po prašini
po mećavi, kiši, suncu
Sledio sam što Bog dade
meni jadnom, sitnom zrncu

Gledao sam u tišinu
i slušao žubor reka
nadajuć se, samo mene
zadnja tajna negde čeka

Nema tajni ni na nebu
Sazna kasno pamet moja
Samo večna Duga blista
od milion raznih boja

I stepenik po stepenik
nebu bliži i zvezdama
Dođoh, prođoh, čuh i videh
Kasno već je, san me slama

...
"I pesnici umiru"
© Vladimir Đorđević

28. 3. 2019.

Želela si


Neće proleće, neće ni leto
Neće jesen, a neće ni zima
vratiti dane koje proživesmo
vratiti osećaj ljubavi iste
vratiti ono što jednom se ima.

Tvojim mislima korov se množi,
mojim se množe rime čiste
Ne srećo moja, prežaljena
Staze su tvoje mutne, blatnjave
Moje reke su prozirno bistre

Cveta priroda, život se budi
Na sve strane osmeh vrca
Moglo je biti, moglo se sniti
Sada kad saznah da život volim,
kada mi Sunce nemir probudi,
srce od želja jače kuca.

Neće proleće, ni leto, ni jesen
Neće ni zima nevino bela
Vratiti one osmehe naše
Vratiti ono što tada si smela

...
"Želela si"
© Vladimir Đorđević

25. 3. 2019.

Nežne varke


Nežne varke, male čarke
Puno slasti, puno bola
Prekinuto sve napola

Nežni dodir u mašti je
Tu još drema, čeka tebe
Čeka tvoje nežne ruke
tvoje oči znak da daju
da od pola krene k' kraju

A ti ćutiš, kriješ misli
plašiš se te želje silne
Tvoja duša još nevina
navikla na noći mirne

Nežni pogled, s malo besa
odaje ti znatiželju -
Dal subdina kroji život?
Il je nešto i u htenju?
Il je nešto i u smenju?

Nežne varke, male čarke
Puno slasti a bol bije
Dokle ljubav da se krije?

...
"Nežne varke"
© Vladimir Đorđević

23. 3. 2019.

Granice (deo pesme)


Nesebično je voleo
Tražio nije da ga voli

Nije znala da će,
slomljen njenom lepotom,
očaran novim osećanjem,
osećanjem neobavezujuće ljubavi,
ućutati, pobeći, nestati
Nije znala da svako čekanje
ima svoje nevidljive granice

A čekao je dugo, predugo
Čekao je da mu svojim osmehom,
onako krišom, nagovesti oproštaj
Oproštaj za nesebičnu ljubav
kojom je ušao u njen život

I, kao što ih je spontanost spojila,
sada ih razdvajaju reči
Reči kojima su, u strahu od bliskosti,
uništili svaku nit koja ih spaja.

...
deo pesme "Granice"
© Vladimir Đorđević, mart 2019.

21. 3. 2019.

Na ivici mazohizma


Zaljubio se u nešto što ne postoji
Nešto imaginarno
Nekoga ko je izvitoperio svoj lik
Nekoga ko je, zarad trenutnog hira
želeo da se poigra svojim ostatkom života
uvlačeći u kolo nevina osećanja
Shvatio je da su slike samo slike
a da je duša njena odavno na dno pala

Njega je čekala?
Zašto baš njega?

Voleo je tu igru
iako je znao da se na kraju svake igre plače
Znao je da stariji govore: igračka - plačka
Ali, ipak, i pored svega
voleo je tu igru
Sam je izazivao bol na dvoboj
Slatki bol ljubavi

Njega će zauvek boleti Ljubav
A Nju?
Nju će proganjati prevara i laž.

...
"Na ivici mazohizma"
© Vladimir Đorđević

17. 3. 2019.

Šta bi više?


Pred očima šire lepotu proleća
Zanosnim osmesima zavode pamet
A on, sanjivim pogledom,
u sred bela dana, gleda u daljinu

Ka horizontu

Neki mali oblak zaliči na tvoj osmeh
Neki cvrkut ptice na tvoj glas zaliči

Šta bi Ti više od ljubavi?

...

"Šta bi više?"
© Vladimir Đorđević
17. mart 2019.

15. 3. 2019.

Nekanula kap


Tražio je kap

Da ugasi žeđ
Žeđ za novim,
neotkrivenim lepotama neba

Dugo je čekao da kane kap
Strpljivo brojao jutro za jutrom

Kap kanula nije,
žeđ neugašena osta
Jutra i dalje broji,
dane zaboravlja

Neotkrivene lepote nebesko plavog
ostaće nadohvat prstiju, usana
Ostaće  neispričana bajka
Šaputaće je svake noći

Dok ne dođe kraj


...
"Nekanula kap"
© Vladimir Đorđević

11. 3. 2019.

Tri metra Meseca



Ne mogu se reči, gumicom,
potezom besnim, olako,
zbrisati s papira
Ne može se neizabrano a voljeno
baciti na gomilu neželjenog
đubrišta života.

Neće!
Ne želi iz misli da ispari
onaj osećaj lebdenja
između Meseca i Zemlje
izazvan glasovima nestrpljivog htenja
da saznaš gde je kraj nebu
Gde je kraj vama?

I noćima tražiš, želiš
Tri metra Meseca dovoljna su
da vrate neizbrisane slike
njenih očiju, usana, kose.

Tri metra Meseca,
malo srebrnog praha,
poneka zvezda padalica
I reči, reči koje brišeš
a one iznova, uporno
sleću sa neba.

...
"Tri metra Meseca"
© Vladimir Đorđević

Mala igra ljubavi


Tišinom je prelio svaki trag vašeg ludila
Ludila koje ste zajedno proživeli
u trenucima obnevidelih, nemogućih želja

Tišina će, možda, izvidati rane na koži
vidljive surovom i ciničnom svetu
One u duši, one na srcu, ostaće
Ostaće, peći će, boleće

Boleće i dugo ga sećati
na vašu malu igru ljubavi

...
"Mala igra ljubavi"
© Vladimir Đorđević

9. 3. 2019.

Prespavao


Prespavao je odlazak
Subota je umirala, nedelja se bližila
Crveno vino u čaši, pocrnelo od tuge,
tražilo je ukus sočnih usana -
da ih orosi ukusom zaboravljene ljubavi
Praznina ogolele sobe širila je mirise
Mirise nežne bele kože
Mirise duge, raspuštene kose

Prespavao je odlazak
San o tebi spustio je kapke
otežale od neprospavanih noći
i iščekivanja povratka

Prespavao je odlazak
Sada spava na nebu
Među zvezdama traži tvoj osmeh

...
"Prespavao"
© Vladimir Đorđević, 2008.

5. 3. 2019.

Ponoć (odlazak)


Senke su plesale uz mesečev zvižduk
Srebrni prah je prekrio travu
Zvezde su nemo gledale farsu
u strahu da osete novu romansu.

Slavuj zapeva uspavanku novu
Razaznajem tugu njegovog poja
Kad noć nadođe tišinom zaplivam
I na tren se setim - Bila si moja.

Ponoć će proći, a ja još budan
Možda sam uvek bio ti čudan
Te lude misli što mi se roje
do jutra pesmu novu skroje.

I nisam kriv, kriva je noć
Uz nju osetim posebnu moć
Odnekud sleću mi reči i rime
U svakoj osetim tvoje ime

Evo, već ponoć je
Pusti da dišem
Ove ću noći o tvojoj izdaji
poslednju pesmu nebu da napišem.

A kada dođe sledeća ponoć
znaćeš da tebi sam poslao stih
Znaćeš da nema me, da nebo me grli
Da odoh od sebe, odoh od svih.

...
Ponoć (odlazak)
© Vladimir Đorđević
mart, 2019.

3. 3. 2019.

Ćutke


Pitao je - Zašto me voliš?
Ćutala je, krila tužni pogled,
usne su joj jedva primetno podrhtavale.
Ćutao je, grizao jezik,
proklinjao njegovu brzopletost.
Odgovor je znao.
Toliko puta ga je izrekla.
Kroz bujicu nebitnih tema,
koje u zanosu sreće načeše,
vešto je skrivala srž svojih želja.

I dalje je ćutala.
Jedva primetno podrhtavanje usana
kao da je postavljalo pitanja -
"Zar odgovor ne znaš?
Zar me ne poznaješ?
Koliko je razloga za ljubav?
Da li smem da volim?"

Ćutao je,
gledao njene suzne oči,
proklinjao svoju probuđenu sujetu
i želju da sazna koliko je voljen.

I ćutke skrenuše poglede.
Ćutke odoše jedno od drugog.
Ćutke se voleše.
Bez pitanja.

...
"Ćutke"
© Vladimir Đorđević
mart, 2019.

2. 3. 2019.

Beskrajno prazno


Beskrajni prostor između nas
Daljina, vetrom ispunjena
Oblaci prenose poruke tihe molitve
Iste reči pred san šapućemo
Svemirom šire se iste želje
Snage nemamo za let
Za let preko beskraja
U konačni zagrljaj
Hrabrosti nemamo za pogled
Pogled koji bi otopio led
sa usana zanemelih od bola
Daljina, vetrom ispunjena
odnosi reči naših htenja
Molitve sve su tiše
Želje se tope
Nas nema više

...
"Beskrajno prazno"
© Vladimi Đorđević,
mart, 2019.